Kada je za 200.000 dolara kupio crnog pastuha i nazvao ga „El Diablo“, to nije bilo iz ljubavi prema konjima. Bila je to demonstracija straha i snage.
Ali konj je postao neukrotiv.
Od prvog dana bio je opasan. Zbacivao je jahače, lomio kosti i svaki pokušaj približavanja pretvarao u javno poniženje. Nitko ga nije mogao ukrotiti.
Alejandro je tada pobjesnio. Nije mogao prihvatiti da mu netko — ili nešto — ne posluša. Zato je odlučio od toga napraviti spektakl. Mafijaški šef objavio je: 50.000 dolara onome tko uspije ukrotiti konja.
Novac je bio prevelik da bi se ignorirao. Ali rizik je bio prevelik da bi netko očekivao da će ostati živ.
Tada je Elena istupila iz gomile. Imala je dvadeset i dvije godine. Obična djevojka bez imena i statusa. Bez snage muškaraca koji su već pokušali i propali. Samo smiren pogled i čudno samopouzdanje koje je sve činilo nervoznima.
Smijeh je odmah počeo.
Muškarci su se pogledavali, neki su se otvoreno smiješili. Čak ju je i Alejandro promatrao sa zanimanjem, kao novu zabavu, već uvjeren kako će završiti. Sigurno će pasti… možda se i ozlijediti.
Ali Elena nije došla zbog njih. Njezin otac je hitno trebao operaciju. A iznos koji ga je mogao spasiti bio je upravo ova nagrada.
Nije imala izbora.
Kad je stigla do ograde, gomila je počela šaptati. Svi su očekivali spektakl. Konj je već bio napet, bijesan, spreman da eksplodira. Kao da je osjećao da ga opet pokušavaju slomiti.
To nije bila prilika. Bila je to zamka. I svi su to znali.
Ali kada se djevojka približila konju, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao.
Elena nije žurila.
Nije radila nagle pokrete, nije pokušavala pokazati snagu. Jednostavno je mirno koračala naprijed, kao da ne postoje ni vika ni opasnost.
I baš u tom trenutku smijeh je utihnuo. Nešto je bilo drugačije kod nje. Nije izgledala uplašeno. Nije izgledala naivno. Izgledala je sigurno.
Kad se približila, konj je naglo podigao glavu i udario kopitom o tlo. Gomila se ukočila.
Ali Elena je stala. Pogledala je životinju ravno u oči, pa napravila još jedan korak. Polako i bez straha.
Kad je sjela u sedlo, konj se naglo trznuo, kao da je želi zbaciti, kao i sve prije nje. Gomila je zadržala dah.
Ali Elena nije paničarila i nije pokušala držati se silom.
Nagnula se prema vratu konja i tiho, gotovo šapatom rekla:
— Smiri se… dobar si… ne boj se… neću ti nauditi… sve je u redu…
Njezin glas bio je smiren i nježan, potpuno drugačiji od onih koji su ranije vikali na životinju.
I tada se dogodilo nešto nevjerojatno.
Konj, koji je trenutak ranije bio spreman eksplodirati, odjednom se smirio. Disanje mu je postalo ravnomjerno, pokreti sporiji. Prestao se boriti.
Elena je nježno prešla rukom kroz njegovu grivu, nastavljajući mu tiho govoriti, kao da pred sobom nema opasnu životinju, nego prestrašeno biće.
Potpuna tišina zavladala je oko njih. Ljudi nisu mogli vjerovati svojim očima.
Isti konj koji je ozlijedio ljude sada je mirno stajao pod djevojkom, kao da čeka njezinu naredbu.
Elena ga je polako okrenula i napravila nekoliko koraka naprijed.
Tek tada je podigla glavu i pogledala gomilu.
— Nije zao, — rekla je mirno Elena. — Samo su ga uvijek pokušavali slomiti. Životinje, baš kao i ljudi, ne podnose bol. Potrebna im je briga.
Čak su i najtvrđi muškarci spustili pogled. Alejandro je najduže šutio.
Zatim je polako prišao, izvadio novac i pružio joj ga.
— Zaslužila si, — rekao je kratko.
Elena nije ni prebrojala novac. Ali nije otišla.
Još ga je trenutak promatrala, a zatim je on dodao:
— Trebaju mi ljudi poput tebe. Oni koji vode ne silom, nego razumom. Ako želiš… imam posao za tebe.
