U početku nismo to shvaćali ozbiljno. Djeca često imaju bujnu maštu, osobito kada im je dosadno ili osjećaju nelagodu. Prije tri tjedna pala je s bicikla, a liječnik nas je umirio: običan prijelom, ništa ozbiljno.
Njezina mala ruka bila je prekrivena jarko ružičastim gipsom, ukrašenim potpisima prijatelja i nacrtanim srcima. Sve je izgledalo savršeno normalno. Ipak, ona je i dalje inzistirala.
— «Mama, noću se pomiče», šapnula je jedne večeri, širom otvorenih očiju.
— «Kao da puže…»
Pomilovala sam je po kosi i objasnila da je to samo svrbež dok kost zacjeljuje. To je uobičajeno — gips može svrbjeti i stvarati čudne osjećaje. Čak smo joj kupili mali ventilator da puše zrak u gips.
Ali svako jutro ponavljala je:
— «Nešto je unutra…» 😔
Drugi tjedan odbila je spavati sama. Držala je ruku uz sebe kao da se štiti.
Jedne večeri čula sam lagano lupkanje iz njezine sobe. Ušla sam.
Sjedila je nepomično.
— «Lupaš li?»
— «Ne… želi izaći», rekla je mirno, ali oči su joj bile pune straha 😰
Počela sam sumnjati. Je li to samo strah? Ili nešto drugo?
Tada je došla noć koja je sve promijenila.
Oko dva ujutro probudio me zvuk grebanja.
Grebe… pauza… grebe… 😨
Utrčala sam u sobu.
👉 Spavala je… ali njezina ruka… Ono što sam vidjela sledilo mi je krv u žilama.
Nastavak u komentarima 👇👇👇
Sljedeći dan, prestravljeni, odveli smo je liječniku.
Liječnik se isprva nasmijao:
— «Mrav? U gipsu?»
Skinuo je gips. Ništa. Nema ugriza, nema mrava. Sve normalno.
Ali tada sam primijetila malu crnu točkicu ispod nokta…
Pomaknula se.
Liječnik nije vidio ništa.
Ali ja sam znala — moja kći nije izmišljala.
Te noći, kad smo se vratili kući, stisnula je ruku i šapnula:
— «Još je tamo…» 😨
