Prva stvar koja je pogodila Satie Lang bila je neobična tišina.
Ne ona umirujuća — već teška tišina koja pritišće, kao da nešto nedostaje. Na Aveniji Javorova prskalice su tiho šuštale po savršeno uređenim travnjacima. Pas je zalajao iza ograde, a zatim naglo utihnuo, kao da i on sluša.
Satie je imala šest godina. Njezina mala crvena haljina dodirivala je koljena dok je trčala. Iskrala se kroz kapiju dok je njezina majka slagala rublje, jureći za plavim leptirom koji joj je stalno izmicao.
Smijala se još trenutak ranije.
Zatim ga je vidjela.
Muškarac u tamnoplavom odijelu ležao je napola na pločniku, napola na cesti. Jedna ruka bila je ispružena, kravata opuštena, lice blijedo.
Satie se ukočila.
Muškarac se nije pomicao.
— «Gospodine?» šapnula je.
Nema odgovora.
Odrasli su stajali i promatrali. Jedna žena je prekrila usta. Jedan muškarac je snimao.
Nitko nije pomagao.
Satie je drhtavim prstima dotaknula njegovu jaknu.
Zatim je učinila jedino što je znala.
Nazvala je majku.
— «Mama… ima jedan čovjek na ulici… ne miče se…»
Majci se srce stegnulo.
— «Gdje si?»
— «Kod kuće sa zelenim kapcima… kod velikog stabla…»
— «Ne miči se. Dolazim.»
Satie je kleknula pored muškarca.
— «Ja sam ovdje…» šapnula je.
Odrasli su i dalje šaptali.
— «Diše li?» pitala je majka.
Satie je gledala.
— «Da… malo…»
Tada je nešto ispalo iz njegova džepa. Kartica.
— «Mama… piše… bolnica…»
Jedan muškarac se približio.
— «Čekaj… poznajem ga…»
Drugi je rekao:
— «To je… doktor Mercier.»
Tišina je postala teška.
Liječnik.
Onaj kojeg su svi zvali… ali mu nitko nije pomogao.
Majka je stigla, zadihana, kleknula i pogledala kćer.
— «Dobro si učinila.»
U daljini se začula sirena.
Ali istina je već bila jasna:
ponekad je potrebna hrabrost djeteta da podsjeti odrasle što su trebali učiniti od početka.
