Jutro u školi bilo je kao i svako drugo. Hodnik je bio pun buke, smijeha i razgovora. Sve je izgledalo normalno.
Osim jednog dječaka.
Alex, sedamnaestogodišnjak, kretao se u invalidskim kolicima. Cijeli život bio je izložen ruganju i poniženju.
Naučio je šutjeti. Praviti se da ga ne boli.
Ali bol je ostajala.
Tog dana samo je želio doći do učionice.
Ali sudbina je imala druge planove.
— Kamo ideš? Bježiš? nasmijao se nasilnik.
— Samo ne želim gledati tvoje lice, odgovorio je Alex.
Učenici su počeli snimati.
— Bit će viralno!
Donijeli su kante ledene vode.
Polili su ga.
Zatim opet.
Alex je sjedio mokar, drhtao, ponižen… dok su se svi smijali.
A onda — glas:
— Ostavite ga na miru.
Emma. Nova djevojka.
— Tko si ti? makni se!
— A što ako ne?
U sekundi — srušila ga je na pod.
Drugi, treći — isti kraj.
Tišina.
— Obrišite snimke. Odmah.
Nitko se nije usudio odbiti.
— Ako ga još jednom dirnete… imat ćete posla sa mnom.
Alex je još uvijek drhtao…
Ali više nije bio sam.
