Bilo je oko dva ujutro u staroj kući na rubu grada kada je tišinu probio oštar krik.
Dolazio je iz Hugove sobe.
Hugo je imao samo šest godina.
Ali njegov pogled bio je pretežak za dijete.
Njegov otac Alexandre, iscrpljen, izgubio je strpljenje.
— Dosta! Idi spavati!
Gurnuo mu je glavu na svileni jastuk.
Za njega — luksuz.
Za Huga — bol.
U trenutku dodira, tijelo mu se ukočilo.
Krik.
— Tata, boli me!
Ali nitko nije slušao.
Vrata su se zatvorila.
Emma je sve vidjela.
Znala je da to nije normalno.
Danju je Hugo bio sretan.
Noću — prestravljen.
Crvenilo. Tragovi.
Izgovori.
— Alergija…
Ali Emma nije vjerovala.
Te noći odlučila je djelovati.
Otvorila je vrata.
Hugo se tresao.
— Nitko mi ne vjeruje…
Uzela je jastuk.
Osjetila nešto tvrdo.
— Od kada?
— Otkako je mama umrla.
Otvorila ga je.
Staklo.
Sitni komadi skriveni unutra.
Zamka.
Odvela ga je u drugu sobu.
Tamo je zaspao bez straha.
Ujutro je istinu pokazala ocu.
Tišina je bila ledena.
To nije bio hir.
Netko je to učinio namjerno.
