U malom selu blizu Montpelliera živio je Julien Lefèvre, 36-godišnji klesar poznat po svojoj dobroti i marljivim rukama prekrivenim cementom. Nitko nije mogao zamisliti da će postati junak ljubavne priče o kojoj će pričati cijelo mjesto — objavio je da će se oženiti Élodie Marchand, mladom ženom paraliziranom od struka naniže.
Élodie, bivša profesorica likovne umjetnosti i finalistkinja izbora za Miss Languedoc-Roussillon, izgubila je sve prije tri godine u teškoj prometnoj nesreći na autocesti A9. Od tada više nije mogla pomicati noge.
Ljudi su šaptali:
„Lud je! Potrošiti svu ušteđevinu na ženu s invaliditetom?“
Julien nije obraćao pažnju.
Tijekom zaručničkog fotografiranja uhvatio ju je za ruku:
„Ako ti ne možeš hodati, ja ću hodati za oboje.“
Élodie je prvi put zaplakala od sreće.
Njezina majka se protivila:
„Nikada mu nećeš moći podariti dijete!“
— On ne traži savršenstvo — rekla je Élodie. — On želi moje srce.
Vjenčali su se jedne lipanjske nedjelje u crkvi Saint-Clément.
Julien je uložio 75 000 eura kako bi prilagodio kuću: rampe, šira vrata, pristupačnu kupaonicu i svijetli atelje.
— Ovo je tvoj dom.
Te noći, ugledavši svježi ožiljak, Julien je šapnuo:
— Ti si… trudna?
— Jesam.
Liječnici su tvrdili da je to nemoguće.
— Nisam te oženio zbog onoga što mi možeš dati, već zbog onoga što jesmo.
Zajedno su se suočili sa svime.
Jednog zimskog jutra rodio se dječak — krhak, ali živ.
To nije bila žrtva.
Bio je to novi početak.
