Bilo me sram prisustvovati vjenčanju vlastitog sina. Znala sam da je moja odjeća istrošena i zastarjela te da ću među elegantnim gostima izgledati neprimjereno.
Radim kao prodavačica u trgovini voćem i povrćem. Nemam mnogo, ali uvijek sam sačuvala dostojanstvo. Sama sam odgojila sina i ponosna sam na čovjeka kakav je postao.
Kad mi je rekao da se želi oženiti djevojkom iz bogate obitelji, bila sam sretna, ali i zabrinuta. Pitala sam se hoću li se uklopiti u taj svijet.
Mjesecima prije vjenčanja nisam mogla spavati. Najviše me mučilo jedno pitanje: što ću obući?
Imala sam samo jednu zelenu haljinu. Nosila sam je u najvažnijim trenucima svog života. I u toj haljini sam došla na sinovo vjenčanje.
U crkvi sam čula šapate:
— To je majka mladoženje?
— Kakva sramota…
Osjećala sam se poniženo.
Tada mi je prišla buduća snaha, nasmiješila se i rekla glasno:
— Haljina vam je predivna. Vidjela sam vaše stare fotografije — gotovo se niste promijenili. I dalje ste lijepi.
Crkva je utihnula.
— Hvala vam što ste odgojili tako divnog čovjeka. Ljubav je važnija od bogatstva i odjeće.
Zatim mi je poljubila ruku.
Suze su mi same krenule.
