„Nešto se miče unutra…“
Mislili smo da je to samo strah. Bili smo u krivu.
Bol nikada nije došla naglo. Uvlačila se polako, podmuklo, sve dok cijela kuća nije počela drhtati.
Duboko nakon ponoći, tup i pravilan zvuk počeo je odjekivati hodnikom. Previše ritmičan da bi bio nesreća. Previše snažan da bi bio dječja igra. To nije bio običan udarac… bio je to vapaj za pomoć.
Caleb, jedva desetogodišnjak, stajao je u kutu svoje sobe. Podignutom rukom u gipsu udarao je o zid, iznova i iznova. Bijeli gips, koji ga je trebao štititi, postao je zatvor.
Pogled mu je bio prazan, gotovo odsutan. Nije ostalo ništa od djetinjstva ni mašte. Strah je sve progutao. Znoj mu je lijepio kosu za čelo, disanje mu je bilo kratko i isprekidano. A između svakog udarca, glas mu je drhtao.
— Molim vas… skinite ga.
— Opet počinje… miče se… osjećam.
Iscrpljen i na rubu živaca, viknuo sam dok sam ga prisiljavao na krevet:
— Dosta! Ozlijedit ćeš se!
Za mene je to bila samo kriza. Panika. Nisam vidio groznicu. Nisam čuo kako mu živci vrište.
Na vratima je stajala moja supruga Vivian, hladna.
— Upozorila sam te. Nije fizički. Izmišlja. Treba psihologa.
Gips je bio star nekoliko tjedana, stavljen nakon obične nezgode u školi. Ništa zabrinjavajuće, rekli su nam. Uobičajeno zacjeljivanje. Ipak, posljednjih dana sve se promijenilo.
Caleb gotovo više nije spavao. Hodao je gore-dolje, manično grebao otvor kod zapešća svime što bi našao — olovkama, ravnalima, noktima — kao da pokušava pobjeći od nečega što mi nismo mogli ni vidjeti ni razumjeti.
Za odrasle je to izgledalo kao pretjeran strah. Za njega je to bila nepodnošljiva stvarnost.
Sve je počelo svrbežom. Zatim čudnom toplinom. Onda sitnim ubodima, sve brojnijima… dok nije imao osjećaj da mu koža više ne pripada.
Preklinjao nas je da skinemo gips, čak i ako bi ga boljelo.
Jer, po njegovim riječima, ono što je bilo zarobljeno ispod bilo je mnogo gore od same ozljede…
