Apolline je ribala pod trgovačkog centra, pogled joj je bio prikovan za haljinu izloženu iza stakla — rijedak, nevjerojatno skup komad. Okrutni osmijeh razvukao je Damienove usne.
— Gledaj koliko hoćeš, dobacio je. Nikad nećeš imati stas da to nosiš.
Apolline nije odgovorila. Samo se sagnula i podigla novčanice koje je bacio na pod. Ne iz potrebe, već iz poštovanja prema mjestu. Mirno ih je položila na rub kante za smeće.
— Zadržite ih. Trebat će vam više nego meni.
Ta ga je mirnoća zbunila. Nije bilo bijesa. Nije bilo poniženja. Samo tiho dostojanstvo.
Candice se podrugljivo nasmijala, držeći ga pod ruku.
— Siromašna, ali ponosna… kao i uvijek.
U tom se trenutku trgovački centar ukočio. Ušli su muškarci u tamnim odijelima, praćeni novinarima. Direktor se duboko naklonio Apolline:
— Gospođo, sve je spremno. Prezentacija počinje za tri minute.
Cijeli je hol utihnuo u nestvarnoj tišini.
Damien je problijedio.
— Gospođa… Apolline? promucao je.
Ona je samo kimnula glavom.
I prvi put nakon sedam godina shvatio je da zapravo nikada nije znao tko je ona bila…
👉 Nastavak vas čeka u prvom komentaru 👇👇👇
Bez riječi je spustila krpu i skinula rukavice. Asistentica joj je prišla i prebacila preko ramena besprijekorno bijeli sako.
U nekoliko sekundi, čistačica je nestala.
Pred njim je stajala uspravna, elegantna žena, mirnog i neumoljivog pogleda.
Sijedokosi muškarac istupio je naprijed:
— Dame i gospodo, imam čast predstaviti gospođu Apolline Rousseau, osnivačicu modne kuće Crveni Feniks i glavnu investitoricu kolekcije predstavljene večeras.
Damien se zateturao.
Iza nje, crvena haljina optočena rubinima — ona koju je prezreo — diskretno je nosila njezino ime.
Apolline se nasmiješila.
— Prije sedam godina rekao si da nisam na tvojoj razini. Prije nekoliko minuta da nikad neću dotaknuti tu haljinu.
Izlog se otvorio. Pod reflektorima je nježno dotaknula grimiznu tkaninu.
— Šteta… prošaptala je. Jer ovdje onaj tko više nema svoje mjesto… jesi ti.
Damienov telefon neprestano je vibrirao.
Ugovor otkazan. Investicija povučena. Ekskluziva potpisana s gospođom Apolline Rousseau.
Candice mu je ispustila ruku, blijeda, i udaljila se bez pogleda.
Apolline je prošla pokraj njega. Nije se zaustavila.
— Hvala… što si me pustio da odem.
Damien je ostao sam, zarobljen u luksuzu koji mu više nije pripadao.
