Luis te noći nije dobro spavao. Ne zato što nije htio, nego zato što mu se jedna misao stalno vraćala:
„Sutra mi se život može promijeniti.“
Budilica je zazvonila prije zore. Luis je odmah ustao, kao da taj zvuk ima posebno značenje. Brzo se istuširao, obukao jednostavnu bijelu majicu — pažljivo ispeglanu večer prije — i posljednji put provjerio mapu s dokumentima: životopis, kopije diploma i staro pismo koje je čuvao kao talisman.
U kuhinji ga je čekala majka s toplom kavom i kruhom umotanim u ubrus. Ruke su joj bile grube od rada, ali oči blage — pogled koji tješi bez riječi.
Luis joj se nasmiješio, pokušavajući izgledati samouvjereno.
— Danas, mama. Danas ću uspjeti, rekao je.
Nije odgovorila riječima. Samo mu je popravila ovratnik, zagladila rame i poljubila ga u čelo.
— Zapamti, šapnula je, svijet može biti grub, ali ti nemoj postati takav.
Kiša je u početku bila slaba, ali se ubrzo pretvorila u pljusak. Ljudi su žurili ulicama, skrivajući se pod kišobranima.
Luis je žurio na najvažniji razgovor u svom životu.
Na autobusnoj stanici ugledao je stariju ženu kako sjedi u lokvi. Bila je potpuno mokra i drhtala je. Nitko se nije zaustavio.
Luis je pogledao na sat… i vratio se.
— Oprostite… jeste li dobro?
— Slaba sam… ne mogu ustati, prošaptala je.
Skinuo je kaput i stavio ga preko njezinih ramena.
— Ne brinite. Pomoći ću vam.
Nosio ju je po klizavom pločniku, dok se iznenada nije zaustavio luksuzni automobil.
Muškarac je istrčao van.
— Mama!
Kasnije je Luis stigao na razgovor — mokar i prekasno.
— Razgovor je završen, rekla je recepcionarka hladno.
Slomljen, sjeo je pod nadstrešnicu.
Tada mu je zazvonio telefon.
„Vratite se u zgradu. Uprava vas želi odmah vidjeti.“
