Tog dana, čim sam stigla, odmah sam osjetila da nešto nije u redu. Obično bi dotrčala prema meni, s ruksakom koji je poskakivao na sve strane, pričajući bez prestanka o prijateljicama i odmoru. Ali ovaj put stajala je nepomično kraj ulaza, čvrsto stežući naramenice ruksaka uz prsa. Kad me ugledala, lice joj se iskrivilo, kao da satima zadržava suze.
Potrčala je prema meni, objema me rukama snažno zagrlila i sakrila lice u moje rame. Osjetila sam kako joj se malo tijelo trese.
— Mama — prošaptala je — ne želim se više vraćati u ovu školu.
Zanijemjela sam. Nikada prije to nije rekla. Nikada.
— Dušo, što se dogodilo? Tko ti je učinio nešto loše?
Šmrcnula je, duboko udahnula kao da skuplja hrabrost, pa uspjela izgovoriti:
— Naš… naš profesor tjelesnog… Mama, ne želim više biti s njim. On… radi strašne stvari.
Srce mi je stalo. Čučnula sam kako bih je pogledala u oči, ali je skrenula pogled, kao da je sram govoriti o tome.
— Što radi, ljubavi? Možeš mi reći.
Odmahnula je glavom i ponovno se privila uz mene, hvatajući moju jaknu svojim malim prstima. A onda mi je ispričala nešto od čega me prošla jeza 😲🫣
Nastavak u prvom komentaru 👇👇
— On je zao, mama. Viče na sve. Ali na mene… uvijek jače. Danas me natjerao da ostanem vani na kiši dok su ostali već otišli u svlačionicu. Rekao je da sam „prespora” i da djevojčice poput mene „nikada neće postići ništa”. A onda… — zastala je, grizući usnicu. — Mama, stisnuo mi je ruku tako jako da me boljelo. Rekla sam mu da želim ići k tebi, a on je još jače stisnuo.
Osjetila sam val bijesa pomiješan s panikom. Nježno sam uzela njezin zapešće — i vidjela crvene tragove na koži.
— Dušo… zašto mi to nisi ranije rekla?
— Bilo me strah… Govorio je da će me, ako nekome kažem, izbaciti iz ekipe… i da će mi se svi rugati. Mama, ne želim se vraćati.
U tom trenutku sve mi je postalo jasno. Moja kći više neće provesti ni jednu minutu u blizini tog čovjeka.
Ustala sam, uzela je za ruku i rekla:
— Gotovo je, dušo. Više tamo nećeš ići. Obećavam ti. Sada ću se ja time pozabaviti.
Zajecala je od olakšanja i još se jače privila uz mene. Dok sam gledala zgradu škole, znala sam jedno: danas ću morati otkriti istinu, razgovarati s ravnateljem i učiniti sve što je potrebno da se nijedno drugo dijete više nikada ne boji tog čovjeka.
Ali još nisam znala… da moja kći nije bila jedina.
I da će vrlo brzo cijela škola govoriti o tom profesoru.
