Sprovod je bio tih, dostojanstven i ispunjen tugom. U zraku je visjela teška tišina, prekinuta tek prigušenim jecajima. U sredini prostorije stajao je lijes obložen bijelom tkaninom, okružen rodbinom i prijateljima.
Uz lijes je stajala majka, držeći za ruku svoju malu kćer. Djevojčica je šutjela, kovrčava kosa joj je padala preko lica. Od dana nesreće gotovo nije progovorila, a svi su mislili da jednostavno ne razumije što se dogodilo.
Kad je došao trenutak oproštaja, majka se nježno nagnula i upitala:
— Želiš li se oprostiti od tate?
Djevojčica je kimnula. Podigli su je da može pogledati unutra. Nekoliko trenutaka promatrala je mirno očevo lice, a zatim prošaptala:
— Tata samo spava.
U dvorani su se čuli uzdasi i tihi osmijesi kroz suze. Svi su pomislili da je to dječja naivnost, nerazumijevanje smrti.
No djevojčica je iznenada zaplakala i pružila ruke prema lijesu:
— Tata, probudi se! Samo spavaš!
Svi su se ukočili. Majka ju je zagrlila pokušavajući je umiriti, ali tada je djevojčica dodala nešto neočekivano 😱😢
— Vidjela sam te sinoć kod kuće. Stajao si kraj vrata i gledao nas, ali nisi ništa rekao.
Zavladala je tišina. Nekoliko se ljudi međusobno pogledalo. Netko se čak i trgnuo.
Majka je zbunjeno privila dijete uz sebe. Činilo se kao dječja mašta, ali djevojčica je nastavila odlučno:
— To je bio on. Vidjela sam tatu.
Tada se među uzvanicima začuo šapat. Nekoliko se glava okrenulo prema zadnjem redu. Tamo, u polumraku, stajao je muškarac kojega nitko ranije nije primijetio. Njegovo lice bilo je gotovo ista kopija pokojnikova.
Bio je to brat blizanac preminulog. Godinama je živio u drugom gradu i rijetko se viđao s obitelji. Došao je samo na sprovod, ne želeći se prije pojaviti.
Za odrasle, to je objasnilo sve — djevojčica ga je vidjela prethodne noći i zamijenila s ocem.
Ali za nju, to je bio dokaz: tata je još uvijek tu.
I tog dana, nitko nije imao snage da je razuvjeri.
