Svečana tišina pala je na veliko imanje Lancasterovih.
U svijetloplavoj haljini, mala Amelia, stara samo šest godina, podigla je prst prema Clari, kućnoj pomoćnici.
— Tata, biram nju. Ona je ta.
Clara je odmah položila ruku na prsa, šokirana.
— Ja? Amelia… ne, dušo, ja sam samo…
Ali djevojčica ju je prekinula s djetinjom iskrenošću:
— Ti si dobra prema meni. Pričaš mi priče kad tata radi. Želim da ti budeš moja mama.
Šapat se proširio prostorijom. Richard Lancaster, moćni milijarder i gospodar tržišta, ostao je ukočen.
Pozvao je prekrasne manekenke, ukrašene draguljima, nadajući se da će Amelia među njima pronaći novu majku. Prošle su tri godine od smrti njegove žene, i želio je popuniti prazninu.
Ali njegova kći gledala je samo Claru — jednostavnu ženu u crnoj haljini i s pregačom.
Sa stisnutom čeljusti, Richard je pokušao nagovoriti dijete: obećao joj je put u Pariz, nove lutke, čak i štene.
No Amelia je uporno odmahnula glavom.
— Želim Claru.
Sljedećeg jutra, za doručkom, djevojčica je čvrsto držala čašu u rukama i tiho rekla:
— Ako joj ne dopustiš da ostane, više nikad neću razgovarati s tobom.
Prvi put nakon mnogo godina, Richard nije znao što reći.
I toga dana, prvi put, stvarno je pogledao Claru — ženu koju je njegova kći već bila izabrala.
