Tog jutra u zatvoru je vladao neobičan mir. Tijekom rutinske provjere, jedan čuvar je primijetio da se trudna zatvorenica loše osjeća. Odmah su pozvali pomoć i prevezli je u zatvorsku bolnicu.
Žena nije imala obitelj ni rodbinu. Tijekom cijelog boravka u zatvoru nitko je nije posjetio. Nije imala nikakvu medicinsku dokumentaciju, a već je bila u devetom mjesecu trudnoće. Bila je jako iscrpljena i jedva je govorila.
Ležala je u jednostavnoj sobi, pogleda praznog, bez straha ili boli — samo s osjećajem predaje.
Primalja, starija i iskusna žena, prišla joj je i nježnim glasom rekla:
— Dobar dan, bit ću uz tebe sve do poroda. Mogu li te pregledati?
Zatvorenica je samo kimnula.
Primalja se nagnula da je pregleda. No odjednom je vrisnula od užasa:
— Odmah pozovite svećenika!
Nije čula otkucaje djetetova srca.
U panici je jače pritisnula, ali bez uspjeha.
Drhtavim glasom šapnula je:
— Ne čujem mu srce…
Čuvari su se zabrinuto pogledali.
Trudovi su postajali sve jači, a svaka sekunda bila je dragocjena.
Odlučna, primalja je naredila da se pozove svećenik kako bi se djetetu, za koje se mislilo da je mrtvo, udijelila posljednja pomast.
No tada je tihi, gotovo nečujni zvuk prekinuo tišinu.
Djetetovo srce kucalo je slabo… ali kucalo je.
— Živo je! — povikala je primalja.
Nakon dugih sati patnje, zrakom se prolomio krik.
Dijete, krhko, ali živo, pustilo je svoj prvi plač.
Medicinski tim mu je odmah dao kisik.
Iscrpljena, ali olakšana, primalja je šaptom izgovorila:
— Hvala ti, Gospodine…
I po prvi put zatvorenica je podigla pogled i osmjehnula se.
