U crkvi je vladala tišina. Ljudi su sjedili u klupama, neki su tiho molili, neki su slušali riječi svećenika. Sve je izgledalo uobičajeno… sve dok se na vratima nije pojavio muškarac.
Bio je bos, u staroj poderanoj odjeći, sijede kose i umornog pogleda. Crkvom se proširio tihi šapat. Osjetio se težak miris koji je dolazio od njega. Nekoliko se žena namrštilo, muškarci su okretali glavu da budu što dalje. Nitko nije želio imati posla s njim.
Beskućnik, shvaćajući to, nije ni pogledao prema klupama. Znao je da je prljav, znao je da ga „normalni ljudi“ neće prihvatiti. Zato je jednostavno kleknuo na hladni pod i sklopio ruke za molitvu. Njegove su usne šaptale riječi koje gotovo nitko nije čuo.
U međuvremenu su se vjernici i dalje pogledavali.
— Što on radi ovdje?
— Kakva sramota…
— Nema što tražiti ovdje. Čak ni u crkvi nema mira od takvih ljudi.
Neki su ustali i otišli, ne želeći sjediti pored „takvog čovjeka“.
U tom trenutku svećenik je prekinuo misu. Polako je sišao s propovjedaonice i prišao beskućniku. Mnoštvo je zanijemjelo. Svi su se nadali da će ga svećenik izbaciti, ali on je učinio nešto neočekivano 😲😲
Svećenik je položio ruku na njegova leđa i glasno rekao:
— Bog te poslao ovdje, brate. Da ti pomognemo. Da preko nas pruži svoju ruku.
Nakon toga je skinuo svoje cipele i pružio ih čovjeku.
— Uzmi. Molimo sada zajedno. Danas ćemo se moliti za tvoju dušu, za tvoje patnje, za sve što te natjeralo na ulicu. Ali isto tako, molit ćemo za grijehe onih koji sude čovjeka po odjeći i s mržnjom gledaju na Božje stvorenje. Jer Gospodin nas je učio da ljubimo bližnjega.
Te riječi pogodile su srca svih prisutnih. Ljudi su pognuli glave, mnogi se nisu usudili pogledati jedni druge. Bilo ih je sram. Shvatili su da je svećenik govorio upravo o njima.
Ova priča nas podsjeća da dobrota počinje u nama samima.
