Mali, raščupan, s pogledom punim zabrinutosti. Stao sam. Srce mi je snažno udaralo. Unutrašnjost auta djelovala je kao pećnica.
Pokucao sam na prozor, ali nitko nije odgovorio. Auto je bio prazan, osim tog jadnog psa. Sjedio je, teško disao, isplaženog jezika, očiju koje su molile za pomoć. Ljudi su prolazili kraj njega, nitko nije obraćao pažnju — svi su žurili, kao da je sunce otupilo osjetljivost na tuđu patnju.
Nisam mogao samo proći. Otvorio sam vrata auta, sjeo pored psa i izvadio bocu vode koju uvijek nosim sa sobom u ovakvim vrućim danima. Pas je halapljivo pio, a onda me pogledao s zahvalnošću u očima.
Nekoliko minuta kasnije stigao je vlasnik auta. Bio je u panici: «Samo na pet minuta sam otišao!» — rekao je zadihano, posramljeno. No pas je već pokazao koliko je važno na vrijeme prepoznati opasnost, koliko je život krhak — čak i kad se radi o malom biću na velikoj vrućini.
Tog dana sam shvatio: ponekad jedan pogled, jedno djelo može spasiti život. I na običnoj ulici, pod užarenim suncem, možeš biti heroj — bez da učiniš nešto veliko, dovoljno je ne okrenuti glavu.
