Na lokalnu policijsku postaju stigao je neobičan, zastrašujući poziv.
– Halo… – jecala je tihi glas otprilike osmogodišnje djevojčice. – Molim vas, pomozite… tata mi je ispod poda…
Dispečer je namrštio čelo i pogledao kolegu.
– Ispod poda? Djevojčice, možeš li dati telefon mami ili tati?
– Tata nije kod kuće već danima. Mama mi ne vjeruje, kaže da izmišljam. Ali ja znam da je ispod poda. On mi je to sam rekao.
– Čekaj… – rekao je ozbiljnim glasom muškarac. – Kako ti je to rekao ako nije kod kuće?
– Sanjala sam ga – šaptom je rekla djevojčica. – Rekao je da je otišao daleko… i da leži ispod poda…
Policajci su se u početku smješkali, misleći da dijete ima psihičkih problema, te su htjeli slučaj proslijediti socijalnoj službi. No nešto u njenom glasu – očajna iskrenost – natjeralo ih je da provjere.
– U svakom slučaju, provjerit ćemo – rekao je jedan policajac. – Jer ako je istina…
Kada su stigli na adresu, dočekala ih je djevojčičina majka — dotjerana, pomalo nervozna žena, oko četrdeset godina. Bila je iznenađena posjetom, ali ih je sve pustila unutra. Djevojčica je stajala tamo, čvrsto držeći plišanog medvjedića, i pokazivala na mjesto uz zid u dnevnom boravku, točno ispod novog laminata.
Policajci su počeli otvarati pod na mjestu koje je djevojčica pokazala. Nakon nekoliko minuta začuo se vrisak. Jedan je policajac poskočio unatrag i ispustio polugu. U tišini, poput munje s vedra neba, čulo se:
– Pronašli smo… tijelo.
Tijelo muškarca pronađeno je ispod poda. Bilo je zamotano u građevinsku foliju, djelomično prekriveno pjenom i ostacima betona. Gotovo da nije bilo tragova borbe. Činilo se da ga je ubio snažan udarac u sljepoočnicu.
Kasnija istraga to je potvrdila.
