Kira, 12 godina, završila je na hitnoj. Trbuh joj je bio toliko natečen da su liječnici prvo posumnjali na probavne smetnje ili tumor. No nakon ultrazvuka – tišina.
Nije bila trudnoća. Nije bio tumor. Bio je to blijed, ali trajan trag.
Kira je bila mršava, blijeda djevojčica s plavim očima. Dovezli su je kasno navečer. Majka je ponavljala: „Mislila sam da je samo nadutost… Sad više ne može ni stajati…”
Otac ih je napustio kad je Kira imala šest godina. Majka je čistila, pokušavala preživjeti. Kira se nije žalila – nije htjela da se brinu zbog nje.
Usijedili su brojni pregledi. Tekućina se nakupila u trbušnoj šupljini. Rijetka bolest: intestinalna limfangiektazija.
Stariji liječnik je rekao: „Vaša kći živi čudom. Moramo odmah djelovati.“
Kira se probudila: „Mama… ne želim umrijeti… još nisam završila svoju omiljenu bajku…“
Iz trbuha su ispumpali više od tri litre. Nije plakala. Osim kad joj je majka donijela plišanog medu s povezom na trbuhu: „Njega isto boli?“
Kira je postala uzor u bolnici. No bolest se vratila. Ovog puta je već čitala medicinske članke i znala kamo treba ići.
Operacija, oporavak, a zatim blog – za mlade s rijetkim bolestima. Pisala je iskreno. Djevojčica od devet godina, Alina, napisala joj je: „Više se ne bojim.“
Šest godina kasnije postala je liječnica. No izgubila je svoju prvu ljubav – Lešu – u nesreći. Spalila je njegova pisma. Sutradan je došla na posao.
Deset godina nakon prve dijagnoze, stajala je u operacijskoj sali – kao kirurginja. Došla je djevojčica s velikim trbuhom. Ista bolest.
Majka je drhtala: „Hoće li preživjeti?“
Kira je rekla: „I ja sam bila takva. I ona će preživjeti.“
Nije postala slavna. Nije otišla u inozemstvo. Nije se udala. Ali stan joj je bio pun mente, knjiga i nade.
Napisala je knjigu: „Bol je iznutra“ – danas se predaje na medicinskim fakultetima.
Jednog dana došla je žena:
„Ja sam Alina. Ovo je moja kći. Dala sam joj tvoje ime.“
I Kira je zaplakala. Ali ovaj put – od sreće.
