U 10. B razredu dugo nije bilo stalnog profesora književnosti. Jedna je otišla na porodiljni, druga izdržala samo mjesec dana. Kad se pojavila Anna Vjačeslavovna — mlada, mirna, uredna — učenici su se pogledali: «Još jedna… neće dugo.»
Već prvi sat bio je test.
— Otvorite bilježnice… — započela je.
— Nismo ih donijeli! — viknuo je netko s kraja. Smijeh.
— Možda da se prvo predstavite, a onda nas podučavate? — sarkastično je dobacio drugi.
— U redu. Anna Vjačeslavovna, — rekla je mirno. — A ja…
— Anna Viagra-lovna! — viknula je jedna djevojka.
— Parfem joj smrdi na prošli vijek, a naočale kao kod bake! — smijeh je rastao.
Netko je pustio zvuk magarca s mobitela. Jedan učenik bacio je papirnati avion u njezina leđa.
— Hoćeš sad plakati i pobjeći kao prethodna? — šapnuo je netko dovoljno glasno.
Padali su udžbenici, stolci škripali, netko je već gledao TikTok na tabletu.
Tada je Anna sjela na rub stola i tiho rekla:
— Znate, nisam uvijek bila učiteljica. Prije godinu dana radila sam na dječjoj onkologiji. Vaši vršnjaci. Neki su samo sanjali da dočekaju maturalnu večer. Sve im je bilo važno: knjige, poezija, običan razgovor.
— Jedan dečko, 17 godina. Dijagnoza: sarkom. Čitali smo „Evgenija Onjegina“, jer više nije mogao govoriti.
— Držao je knjigu čak i kad mu prsti nisu slušali. Rekao je: „Volio bih da sam ranije volio knjige. Dao bih sve da mogu biti na jednom običnom satu. Bez infuzije.“
Učionica je utihnula.
— Djevojka iz druge sobe sanjala je da ide u školu. Vi… živite njihov san, a ponašate se kao da vam život nešto duguje.
— Neću vas sažalijevati. Znam koliko život vrijedi. Ako želite nastaviti – izvolite.
Namjestila je naočale, poravnala bilježnice i otvorila dnevnik. Do kraja sata nitko nije progovorio ni riječ.
Od tog dana više je nitko nije ismijavao.
