I ona je bila njihova krv i meso, jednako mala i jednako potrebna ljubavi i pažnje. Ali sada su svi razgovori, pokloni i pogledi bili usmjereni samo na sina. Kći je stajala sa strane, tiho promatrala, čekala da je netko primijeti.
Postavljala je pitanja, tražila da se igra s njom, ali roditelji su se okretali ili brzo preusmjeravali razgovor na sina. Povremeno sam vidjela njezin pogled — pun boli i nerazumijevanja. Činilo se kao da joj se malo srce lomi zbog toga što je postala nevidljiva u vlastitoj obitelji.
Pokušala sam roditeljima objasniti da i kći treba ljubav, priznanje i da je netko čuje. Ali oni su bili toliko zaokupljeni sinom, kao da su zaboravili da je ona nekad bila centar njihovog svijeta.
Bilo je bolno gledati. U njihovim očima bila je ponos na sina, a u njezinim — tuga i želja za ljubavlju. Njezina radost je ugašena i bojala sam se da će se osjećati nepotrebnom.
Obećala sam sebi i njoj da ću uvijek biti uz nju. Da ću podsjetiti roditelje koliko je važno voljeti i vidjeti oboje djece jednako, ne suprotstavljati ih, ne dijeliti srce na dijelove. Jer ljubav mora teći bez granica i čista prema svakom djetetu.
Jedne večeri organizirala sam malu obiteljsku večer — samo mi, djeca i roditelji. Pozvala sam ih da se igraju s kćeri i kažu joj koliko nam je važna. U početku su osjećali neugodu, bili malo iznervirani — jer su cijelo vrijeme bili usmjereni na sina.
No zatim je kći progovorila — tiho, ali iskreno:
— Jako sam tužna kad me ne gledate. I ja sam vaša kći. I meni treba vaša ljubav.
U tom trenutku roditelji su je konačno čuli. Suze su navrle u njihove oči i shvatili su koliku su pogrešku učinili.
Majka ju je zagrlila, otac je nas sve privio uz sebe. Obećali su da će se truditi voljeti i primjećivati oboje djece — jer ljubav se ne dijeli, ona se množi.
Od tada je dom ispunjen toplinom i svjetlom, gdje se svako dijete osjeća važno i voljeno. A kći je ponovno zablistala — sada zahvaljujući pravoj i iskrenoj ljubavi cijele obitelji.
