Kada sam navečer s mužem stigla u rodilište sa trudovima, uzbuđeno smo čekali dolazak našeg četvrtog djeteta. Naša obitelj već se tada smatrala „očajnički velikom“.
Drugi i treći sin su blizanci — iako blizanaca prije nije bilo u obitelji. Kod sljedeće trudnoće šala je bila: „Što ako opet budu blizanci?“
Bake i djedovi su se jako iznenadili i puno su nam pomagali na početku. Na drugom ultrazvuku već se vidjelo da ovaj put neće biti blizanci.
Ne — četvrti „nindža“ došao je sam. Sve je bilo iza nas. Smjestili su me u privatnu, unaprijed plaćenu jednokrevetnu sobu.
Nekoliko sati kasnije donijeli su mi bebu na dojenje. Nakon nekoliko minuta ušao je glavni liječnik zabrinutog lica i rekao:
— Imamo mali problem…
Jutros je 18-godišnja djevojka rodila djevojčicu, potpisala izjavu o odricanju, pozvala taksi i napustila bolnicu.
Jedva je mogla hodati nakon poroda, ali nije htjela ostati ni minute dulje. Nismo je mogli zadržati.
Beba je prekrasna i zdrava. Znam koliko ste željeli blizance. Pomislila sam — možda biste vi prihvatili ovu bebu?
— Mogli bismo napisati da ste je vi rodili…
Ne želim da završi u sirotištu. Kakav je to život za novorođenče? Slama mi srce… Naravno, to je ilegalno.
Postoji mogućnost pokretanja službenog postupka posvojenja, ali to traje mjesecima i nije zajamčeno. A dotad bi dijete bilo u domu.
Tužno je… Iskreno, bila sam šokirana. Dobro sam poznavala glavnu babicu, Ljudmilu Stepanovnu. Bila je vrlo draga i topla osoba. Čak smo se družile i izvan bolnice.
Možda mi je upravo zato i prišla s tom „klizavom“ ponudom.
