Jučer sam zamalo doživjela prometnu nesreću. A uzrok je bio… konj.
Da, dobro ste pročitali — pravi, veliki kestenjasti konj.
Sve je počelo sasvim obično: vozila sam se pustim putem, kroz maglu, obavljajući svoje poslove. Cesta je bila tiha, okružena samo šumom i ponekim suhim stablom. Odjednom, nešto čudno iskočilo je ispred mene. U posljednjem trenutku stisnula sam kočnicu, kotači su zaškripali i automobil se zaustavio nekoliko centimetara od životinje.
Ispred mene, na stražnjim nogama, stajao je konj. Frktao je, udarao kopitima o asfalt i gledao ravno u moje vjetrobransko staklo, kao da me želi zaustaviti. Srce mi je lupalo tako snažno da nisam odmah smogla hrabrosti izaći. Ali konj nije namjeravao pobjeći — bio je uznemiren i činilo se kao da mi nešto pokušava reći.
Polako sam otvorila vrata i izašla iz auta. Konj je odmah potrčao prema šumi. Sve u meni govorilo je: „Moraš ga slijediti.“ Zaključala sam automobil i potrčala za njim.
Stali smo kraj starog, napuštenog bunara. Konj je nemirno hodao, udarao kopitom u zemlju i frktao, stalno gledajući dolje. Prišla sam i kad sam se nagnula, užasnuto sam zastala… 😨😱
Dolje, u tami, bio je čovjek. Jedva živ, jedva se pomicao i tiho je stenjao. Odmah sam pozvala spasioce i hitnu pomoć, vičući mu da je pomoć već na putu.
Kad su ga napokon izvukli na površinu, pokazalo se nešto nevjerojatno. Taj čovjek šetao je sa svojim konjem šumom, poskliznuo se i pao u bunar. Konj mu nije mogao pomoći sam, pa je otrčao na cestu — baš po mene.
Da nije bilo njega, tko zna kako bi sve završilo. Još uvijek ne mogu vjerovati da se slučajan susret na praznoj cesti pretvorio u pravo čudo.
