Prošlo je već šest mjeseci otkako je udovac izgubio ženu. Njegov život više nije imao smisla. Svako se jutro budio u praznom stanu gdje ga je sve podsjećalo na nju — njezina šalica u kuhinji, njezin šal na vješalici, njezin parfem koji je još uvijek lebdio u zraku.
Ali najvažniji ritual bila je nedjelja. Svaki put odlazio bi na groblje i donosio crvene ruže — one koje je ona za života najviše voljela. Položio bi ih na grob i dugo sjedio, kao da razgovara s njom.
Međutim, tri tjedna zaredom primijetio je nešto čudno: cvijeće je nestajalo. Nije uvelo, nije bilo bačeno — jednostavno je nestalo.
U očaju je pitao grobara:
— Recite mi, niste li vidjeli tko uzima cvijeće s ovog groba?
Starac je slegnuo ramenima:
— Nikoga nisam vidio. To nije moj posao. Ako želite saznati, morate sami.
Udovac je shvatio: mora djelovati sam. Kupio je malu kameru i postavio je kod spomenika. Navečer je pustio snimku i ostao šokiran 😱😱
Na ekranu je bila djevojčica od oko osam godina. Prišla je grobu, uzela buket i brzo ga odnijela. Ali kamo i zašto — kamera nije zabilježila.
Cijeli tjedan nije mogao prestati misliti na to.
Sljedeće nedjelje ponovno je došao s buketom. I tada ju je ugledao — istu onu djevojčicu. Stajala je kod susjednog groba, držeći u rukama već uvele ruže. Udovac je polako prišao:
— Djevojčice… ti uzimaš cvijeće odavde?
Dijete se uplašilo, htjela je pobjeći, ali ju je on nježno zaustavio.
— Ne boj se, nisam ljut. Samo mi reci — zašto?
Djevojčica je spustila glavu i tiho rekla:
— Ovdje je moj braco. Umro je na proljeće. Mama nema novca za cvijeće… Nisam htjela da bude sam. Mislila sam da se teta s lijepog spomenika neće ljutiti ako uzmem njezino cvijeće.
Udovcu se srce steglo. Dugo je šutio, ne znajući što reći.
Sljedeći put donio je dva buketa. Jedan za svoju ženu. Drugi za dječaka. A kad je djevojčica to vidjela, oči su joj zasjale od sreće.
— Hvala vam, gospodine, — rekla je, stišćući cvijeće uz grudi. — Sada više nikada neće biti sam.
