Muškarac je dugo sanjao o moru. Kada je njegova žena zatrudnjela i liječnici joj zabranili letenje, naivno je mislila da će muž ostati uz nju. Ali jednoga dana on je hladno rekao:
— Karte su već kupljene, zašto da propadne novac? Ja ću otići sam, a ti idi kod mame na selo, pomoći ćeš oko posla.
Žena nije znala što odgovoriti. Bila je u šestom mjesecu trudnoće, leđa su je boljela pri svakom pokretu, ali nije se usudila proturječiti.
Muž je otišao na odmor, a nju su poslali kod svekrve — u selo, gdje je WC bio iza štale, voda samo hladna, a jedini odmor na njivi.
Svako jutro svekrva bi skuvala juhu, stavila pred nju tanjur i govorila:
— Najprije radi, pa tek onda jedi.
Trudnica je po cijele dane radila u vrtu. Noću je sanjala more — ne zato što je tamo bila, nego zato što je muž tamo otišao. Slala joj je slike s plaže s kratkim natpisom: „Odmoram se, kao što si rekla.“
Jednog dana, dok je kopala krumpir, zavrtjelo joj se u glavi i pala je na koljena u blato, teško dišući.
Svekrva je izašla u dvorište, pogledala je s visoka i suho rekla:
— Trudna si, nisi bolesna. Krumpir se sam neće iskopati.
Žena je pokušala ustati, ali snage su je izdale. Srušila se licem u zemlju.
Susjeda koja je prolazila počela je vikati i dozivala ljude. Susjedi su dotrčali, podigli je i odvezli u bolnicu. Liječnici su rekli strašno: još malo i dijete ne bi preživjelo.
Od tada su seljani zaobilazili kuću svekrve. Nisu joj mogli oprostiti što je trudnicu dovela do nesreće. A muž, kad se vratio s mora, zatekao je ženu u bolničkoj sobi — s očima u kojima više nije bilo ljubavi.
